Dan kad sam prestao žuriti na sastancima

Dugo sam sastanke gledao kroz vlastitu perspektivu - koliko brzo mogu proći kroz agendu, koliko vremena imam prije sljedeće obveze. Ova perspektiva, iako razumljiva, imala je skrivenu cijenu koju dugo nisam prepoznavao - u žurbi da završim sastanak brzo, često sam nesvjesno prekidao ljude, žurio kroz pitanja koja su zaslužila više vremena, i općenito slao poruku da je moje vrijeme vrjednije od njihovog.

Promjena je došla postupno, ne u jednom dramatičnom trenutku, kroz sve veću svjesnost o tome kako se osjeća biti na drugoj strani te dinamike - biti osoba čije pitanje se prekine, čiji doprinos se požuri kroz, jer je netko drugi u prostoriji vidljivo željan da sastanak brže završi.

Danas pokušavam ući u svaki sastanak s namjerom da vrijeme svih prisutnih tretiram kao jednako vrijedno vlastitom - što ne znači da sastanci moraju trajati dulje, nego da unutar vremena koje imamo, svaki glas dobije genuinu, ne požurenu pažnju. Ova jednostavna promjena stava, primijenio sam, promijenila je kvalitetu razgovora znatno više nego bilo koja tehnika facilitacije koju sam ikad naučio.