Najvažniji razgovor koji odgađam

Primijetio sam kod sebe obrazac koji mislim da nije jedinstven - razgovori koje najviše odgađam gotovo su uvijek upravo oni najvažniji. Lak razgovor o rutinskom pitanju obavim odmah. Težak razgovor - o performansama koje nisu na razini, o odluci koja će nekoga razočarati, o problemu koji zahtijeva neugodnu iskrenost - taj razgovor pronalazi način da bude odgođen za "sljedeći tjedan".

Racionalizacija je uvijek dostupna - "još nisam sasvim spreman", "trebam više informacija prije razgovora", "možda će se situacija sama razriješiti". Ponekad je ta racionalizacija istinita. Češće je to jednostavno izbjegavanje neugode, odjeveno u jezik razboritosti.

Cijena ovog odgađanja rijetko je odmah vidljiva, što ga čini posebno opasnim. Problem koji bi razgovor riješio nastavlja tinjati, ponekad rastući, dok se razgovor konačno ne dogodi - obično prekasno, pod većim pritiskom, s više akumulirane frustracije nego da se dogodio kad je prvi put postao potreban.