Naučio sam slaviti tuđe uspjehe glasnije nego vlastite

Prirodan instinkt, posebno rano u karijeri, jest tražiti priznanje za vlastita postignuća - osigurati da drugi znaju tko je stajao iza uspješnog projekta ili odluke. Ovaj instinkt, iako razumljiv, s vremenom sam prepoznao kao ograničavajući način razmišljanja o vlastitoj ulozi.

Promjena je došla postupno, kroz opažanje da najsnažniji vođe koje sam poznavao nisu bili oni koji su najglasnije isticali vlastite uspjehe, nego oni koji su aktivno, vidljivo slavili uspjehe svojih timova, ponekad glasnije nego što bi ikad slavili vlastite. Ova praksa nije bila skromnost radi skromnosti - bila je strateška, promišljena investicija u motivaciju i lojalnost tima.

Danas aktivno tražim prilike isticati tuđe uspjehe, ponekad na vlastitu štetu vidljivosti. Rezultat, iznenađujuće, nije bio manje priznanje za mene osobno, nego suprotno - tim koji osjeća da su njihovi doprinosi genuinski viđeni i cijenjeni prirodno postaje lojalniji, motiviraniji, i, posljedično, uspješniji na načine koji na kraju reflektiraju pozitivno i na cjelokupno vodstvo.